Novosti iz knjižnice

Pozivamo vas na predstavljanje knjiga vinskog pisca Željka Garmaza, Vinske priče Dalmacija te Vinske priče Slavonije i Hrvatskog Podunavlja, koje će se održati u četvrtak, 31. siječnja u 18,00 sati u Narodnoj knjižnici u Pločama. Svi koji dođu dobit će jedinstvenu priliku kušati neka od najboljih i najzanimljivijih vina o kojima će Željko Garmaz pričati i objašnjavati zašto je baš njih izabrao za predstavljanje.

Vinske priče Dalmacija donose vam 73 portreta dalmatinskih vinara, a većini od njih je vinarstvo još uvijek usputno zanimanje kojim se bave nakon što završe posao lučkog kapetana, ugostitelja, kuhara, hotelijera, građevinara, sveučilišnog profesora marketinga, trgovca pesticidima, igrača kriketa ili strijelca glinenih golubova. Saznajte i zašto se Dalmaciju doživljava draguljom na svjetskoj vinskoj sceni, tko uzgaja plavac mali sivi, pošip crni, svrdlovinu, gegić, zlataricu, plasinu, bogdanušu, prč…, ali i zašto je svjetski priznata Jo Ahearne, Master of Wine, odlučila svoje vinsko gnijezdo saviti na Hvaru i od svijetu nepoznatih sorata raditi sjajna vina koja će u konačnici samo potvrditi status Dalmacije kao svjetske vinske egzotike!

Vinske priče Slavonije i Hrvatskog Podunavlja sadrže, pak, 48 portreta vinara istočne Hrvatske, a u toj knjizi možete saznati, primjerice, kako je Piotr Hanus iz Poljske počeo sa suprugom Alicjom proizvoditi svoje vino u Iloku, ali i zašto frankovku nipošto u rodnu zemlju ne žele izvesti pod tim nazivom. Jer, tvrdi, „frankovka u Poljskoj ima težinu kao Ribar u Hrvatskoj – kupi je i gotov si!“ Zašto supružnici Janečić svoju vinariju u Aljmašu nazivaju „kućicom za ptice“ i pritom uživaju u mislima Bele Hamvasa i Sandora Maraija? Zašto braća Čobanković svoja vina nazivaju „vinima za fešte“? Zašto Domagoj Buhač u vinograd znade otići u ronilačkom odijelu? Kako je Krunoslav Bartolović meliorirao brdo te na kamenu podigao vinograd? Koliko je visok Ivan Knezović, najviši hrvatski vinar, kojega u Iloku poznaju kao – Zmiju? Kako je Mladen Siber odrastao uz golubove listonoše te dudove svilce u spavaćoj sobi? Kako je Marinko Markota uspio ostati romantičar u susjedstvu Kate Lutkemeier, „najmasnije“ slavonske kraljice bećarca? Zašto Attila Szabo ne odustaje od proizvodnje pivarskog ječma i slada? Zašto se glavna enologinja Belja osjeća kao vinska pedijatrica? Zašto Viktor Tepeš kani u pomoć pozvati svoga brata Vlad(imir)a, a svoja vina proglasiti idealnim za Noć vještica? Kako je Branko Mihalj smislio gangu koja se često izvodi u njegovom rodnom Rakitnu? Tko je elektrograševinar koji je doktorirao na teoriji kaosa?

O AUTORU:

Rođen 1967. godine u Trebinju, osnovnu i srednju, kao i glazbenu školu – violinu, završio u Pločama, studirao novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Sarajevu, živio i radio u Splitu, Luxembourgu, Londonu, Zagrebu te se, konačno, kako voli reći, “skrasio” u Osijeku krajem 2006. godine. Ni u poslu kojeg je obožavao i kojeg je napustio u ljeto 2016. godine, novinarstvu, nije bio statičan, deset godina je radio kao ratni reporter izvješćujući s ratišta Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali i Kosova, Makedonije, Albanije te – Sijera Leonea. Tamo je, prateći prvi angažman Hrvatske vojske u nekoj UN-ovoj misiji 2000. i 2001. godine, boravio tri puta te o toj zemlji napravio dokumentarni film Sijera Leone – zemlja krvavih dijamanata.
Boraveći u Gvineji i Sijera Leoneu Afrika mu je postala opsesija i od tada joj se vraćao svake godine. Čak je i medeni mjesec početkom 2007. godine proveo u Africi, pentrajući se sa suprugom Majom po ugaslim, ali i aktivnim vulkanima gorja Virunga te družeći se s gorilama. U Ruandi su upoznali fra Ivicu Perića, hrvatskog misionara koji je u tom dijelu Afrike u nemogućim uvjetima živio više od 20 godina. Pomoći ispunjenje njegova sna postala im je misija. Objavio je sa suprugom krajem 2011. godine knjigu Naš čo’ek u Africi, a odricanjem od prihoda od prodaje knjige pokrenuli su lavinu dobrote koja je pokrenula izgradnju velike škole u selu Kivumu u Ruandi za tisuću tamošnje djece i koja je u rujnu 2016. godine u potpunosti završena. Za te aktivnosti su u Hrvatskoj i on i supruga dobili priznanje Ponos Hrvatske, kao i Povelju humanosti Osječko-baranjske županije.
Paralelno s humanitarnim radom pisao je i blog Vinske priče, koji je u studenome 2013. godine doživio svoje ukoričenje. Knjigu Vinske priče je, pak, početkom 2015. godine Gourmand Drinks Awards proglasio najboljom hrvatskom knjigom o vinima te nominirao za ‘Gourmand Best in the World’ natjecanje u kategoriji ‘Najbolja europska knjiga o vinu’ (izvan Francuske)”.

Pročitajte što o Vinskim pričama piše Saša Špiranec, jedan od najvećih vinskih autoriteta u regiji:

“Riječ je o trećoj knjizi po redu u serijalu Vinske priče poznatog novinara, putopisca i dobrotvora koji se osim vinskom publicistikom bavi i putopisima iz Afrike. Garmazov rukopis je i u ovom slučaju ponovno izravan i autentičan, nimalo opterećen podacima i statistikama, a maksimalno koncentriran na ljude, njihov osobni profil te na životne sličice i anegdote koje nam o vinu često govore više nego ampelografski ili enološki podaci kojima nas drugi priručnici i vodiči redovito zasipaju. Vedrina i dobronamjernost autorova duha toliko je zarazna da se vinari, o kojima je u ovoj knjizi riječ, s lakoćom otvaraju te otvoreno iznose svoje poglede i svjetonazore, prepričavaju događaje koji su ih definirali, šaljive anegdote ili pak sudbonosne trenutke svojih života.
Primjerice, priče o dvije vinske vedute Slavonije, o Enjingiju i Krauthakeru, bolje su od bilo čega što je dosad napisano o tom velikom dvojcu. U knjizi je prikupljeno 48 priča o vinarima iz cijele Slavonije, Baranje i Srijema. Priče se protežu na 358 stranica, a uz svaku vinariju priloženi su i kontakt podaci te osnovne informacije, poput sortimenta i količine vinograda. Tu ćete knjigu, za razliku od klasičnih vodiča u kojima čitate po potrebi samo ciljane dijelove, pročitati u jednom dahu i cijelu. Ponekad nas nasmije, ponekad dirne, a najčešće nas iznenadi nekom crticom iz života o kojoj nismo imali pojma. Puno je tu snova, ostvarenih i neostvarenih želja, velikih i malih ciljeva, misija spašavanja sorti ili obiteljskog naslijeđa te toplih priča koje otkrivaju ljudsku stranu jedne inače sasvim obične poljoprivredne djelatnosti, koja nakon ovakve knjige svakako prestaje biti obična i postaje uzvišena.”

Nenad Andrić na svom blogu Vinovnik o Vinskim pričama:

„Ideja da nafilujete preko 500 stranica pričama o vinu predstavlja spoj nadahnuća, angažovanog ludila, instrumentalizacije hobija i želje da iza sebe ostavite ozbiljan trag. Željko Garmaz je sve to lepo objedinio. Vozeći se i tabanajući širom Hrvatske, uz nekoliko egzotičnih izleta po komšiluku, obišao je na stotine relevantnih vinarija. Dobro, složićemo se da sam obilazak i nije nešto što bi trebalo da predstavlja poduhvat. Onaj deo koji jeste poduhvat je način na koji autor ulazi u srž vinske institucije kojoj dolazi u posetu. Vinarske veličine opisane ovim pričama možda i jesu zaiste veličine, ali ih Željko na poseban, nenametljiv i šarmantan način čini još većim. Svi pomenuti u knjizi su po logici stvari obavezani da maksimalno ispoštuju autora koji ih je na ovakav, gotovo neformalan, ali izuzetno pismen i suštinski način predstavio.
Ovaj raport sa sinoćnjeg čestito vinskog okupljanja malo kasni, upravo iz razloga što pisac ovih redova od sabajle čita knjigu. Knjiga „Vinske priče“ je evidentno odličan putokaz svakom ko se prihvati krvave zabave pisanja o vinu. U eri poplave vinskih časopisa koji mahom predstavljaju flajere u erekciji, ovako temeljan literarno istraživački rad na polju vina ohrabruje i usmerava neke nove ljude.
Značaj „Vinskih priča“ za hrvatsku vinsku scenu se ne može iskazati brojkama. Knjiga mase 1522 grama, u mekom povezu, savršeno posložena po regijama i abecednom redu, teleportovala se u nezaobilazno vinsko štivo, naročito kada su u pitanju hrvatska vina. Kada se mašite za bilo koju bocu iz te zemlje, bacićete oko i u „Vinske priče“ da bi se valjano pripremili za egzekuciju tečnosti. U to ne bi trebalo imati sumnje.
Zašto ovakav naslov vesti? Naslov je dvokomponentni. Prvo, autor „Vinskih priča“ je samim tekstovima o vinarima i vinarijama svojim domaćinima dao više no što je uzeo. To je jako retka pojava u današnje vreme. A kao drugo, promociju svoje knjige u beogradskom Que Pasa restoranu je obogatio sa preko šezdeset boca iz svoje lične arhive, priuštivši nam na taj način jako puno egzotike. Svako ko je propustio zaista jedinstvenu promociju ovog literarnog poduhvata ima za čime da žali. Malu utehu može dobiti samo ako knjigu naknadno nabavi, što je moguće jedino direktno od autora.“

Davor Špišić o Vinskim pričama u Jutarnjem listu:

Osječki publicist i putopisac Željko Garmaz (rođen 1967. u Trebinju) nakon prošlogodišnjeg mediteranskog putešestvija („Vinske priče – Dalmacija“) uputio se dionizijskim tragom na kontinent, na istok Hrvatske. Nova knjiga „Vinske priče – Slavonija i Hrvatsko Podunavlje“ idealan je dar u ove hedonističke blagdanske dane. Ali, njezin bistri nektar neće vas pustiti ni kad se otrijeznite, odnosno, pročitate zadnje retke. Poput snažne ponornice uistinu će vas dugoročno napojiti lekcijama životnog optimizma i pravih životnih vrijednosti. Već prvi vizualni kontakt s fotografijama Garmazovih vinskih udarnika (uknjižene su priče pedesetak vinara) fascinira vas, jer shvatite da je na okupu sorta sretnih, nasmijanih ljudi. Taj zarazni smijeh naprosto se dade ubrati s njihove loze. U namrgođenoj, zagušljivoj zemlji kakva je današnja Hrvatska, ta bi se vrlina morala nositi kao krhka božićna kuglica na dlanu.
„Dvadeset sedam godina sam aktivno radio u novinarstvu i uvijek sam se najviše radovao lijepim pričama. I trudio sam se, koliko sam mogao, da u svakoj priči pronađem nešto lijepo“, kaže Garmaz koji je u novinskoj karijeri prošao redakcije svih vodećih novina u Hrvatskoj, kalio je i gadni zanat ratnog reportera, izvještavajući s ratišta i kriznih žarišta Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova, Makedonije, Albanije, Sijera Leonea… „Svaka lijepa priča i nečiji pozitivan primjer mogu biti najbolji putokaz kako još uvijek nije sve otišlo kvragu i da još uvijek imamo razloga veseliti se što živimo ovdje gdje živimo“, veli on i upozorava na apsurd s kojim se ne želi pomiriti: „Nažalost, danas smo došli u situaciju da najčitaniji portali posebno najavljuju lijepu priču nedjeljom! Ili kad neki tiskani medij radi ekskluzivan broj u godini u kojem će biti samo lijepe vijesti. To je suludo, rekao bih da svi ti mediji pljuju sami po sebi. Nismo valjda predodređeni da se bavimo samo lošim stvarima, hejtanjem na fejsbuku ili ogovaranjem, a u suštini toliko toga pozitivnog ima.“
Što se vina tiče, Garmaz gorljivo tvrdi da je vinski revival nešto najbolje što se Hrvatskoj dogodilo zadnjih deset, petnaest godina: „Vino je nešto po čemu je Hrvatska sad ravnopravna ostatku svijeta i čime se svi možemo ponositi i busati u prsa da je to naše. Pogotovo što imamo niz autentičnih sorata koje samo ovdje uspijevaju i mogu biti dodatni magnet za turiste. S druge strane, kad vi upoznate ljude koji se bave vinom, shvatite da tu vlada dobro raspoloženje. Vinski svijet je, na temelju onoga što sam ja doživio, komunikativan, prijateljski nastrojen, međusobno se potpomažu… Dakle, posve suprotno općoj klimi koju imamo u društvu gdje se svi međusobno pljuju, gade, ogovaraju… Možda je i u tome razlog da su vinske priče tako zanimljive.“
Pitam ga jesu li knjige koje piše poput „Vinskih priča“ i za njega svojevrsna terapija nakon grubih udaraca koje novinarski zanat sobom nosi? „Da, možda malo brutalno zvuči, ali ja sam zaista počeo novi život s ovim. Neću naravno pljuvati dvadeset sedam godina provedenih u novinarstvu, bilo je tu i prekrasnih stvari…“ sjetno se vraća Garmaz u bivšu profesiju, ali: „Zadnjih godina to je postala nemoguća misija. Kako normalno funkcionirati u imperativu tekstova koji se bave svime samo ne normalnom tematikom. Nisam više mogao kucati na vrata ožalošćenih obitelji zbog ubojstva ili smrti sina, kćeri, oca majke… Nisam više mogao po noći strepiti od telefonskih poziva koji mi javljaju za prometne nesreće, ili ići na prosvjede onih za koje ne znam što žele osim da pokušavaju situaciju učiniti još gorom. Dugo sam bio očajan od svega toga. ‘Vinske priče’ su se pojavile sasvim slučajno i u njima sam otkrio ventil za svoj duševni mir.“
Krstareći Slavonijom i Podunavljem, kao strpljivog i znatiželjnog slušača ljudskih sudbina, Garmaza nisu odviše zanimali suhi opisi sorte, ovog ili onog bukea, ili građe bačava… On u pričama prije svega prilazi individualnostima svojih vodiča kroz magičan svijet Dionizijeve djece. „Nije da ja ne pričam s vinarima i o tim stvarima. Percipiram ih u onoj mjeri koliko mi mogu pomoći s nekom informacijom“, objašnjava Garmaz: „Možda neobično zvuči, ali kad nešto naučiš o pojedinom vinu, shvatiš da nas pedeset, ako se nađemo, da će svatko različito opisati to vino. Ono što je meni bitnije je dočarati čovjeka koji je to vino proizveo. Jer, vino je doslovce preslika onoga koji ga je stvorio.“ Kažem mu da je sa svojim vinskim rudarima (vinarstvo je, bogme, rudarski posao) ispisao realističku verziju Hamvaseve filozofije. „Ajoj, bilo bi to pretenciozno…!“, zavapi Željko uz smijeh. Ipak priznaje da mu gode takve asocijacije na mađarskog književnika i filozofa Belu Hamvasa i njegovo kanonsko djelo „Filozofija vina“. Zanimljivo je, a o tome i Garmaz piše u knjizi „Vinske priče – Slavonija i Hrvatsko Podunavlje“, da je upravo donacijom vinara Zlatka Janečića bio omogućen hrvatski prijevod Hamvaseva djela i njegovo izdavanje kod Naklade Ceres.
Mnogi od junaka ovih priča pristupaju vinu kao živom biću, sa strašću govore o lozi kao ženi, jedna od junakinja nježno miluje bačve i šapuće im dok vino u njima vrije… Nama amaterima koji samo pijemo a ne proizvodimo buteljirane snove, nevjerojatan je taj živi partnerski odnos s vinom? „Da, imate dosta vinara koji svojim vinima puštaju glazbu, pogotovo u razdoblju dok vina sazrijevaju u bačvama. Postoje svjetska istraživanja koja su dokazala da glazba utječe na kasnije stanje tog vina“, priča Garmaz: „Tako će jedne osobine vino pokazati nakon ‘slušanja’ rocka, druge nakon jazza, treće nakon klasike… Imam tu ‘šaptačicu vinima’, kako sam ja nazvao Ivanu Nemet, kad sam vidio s kakvom nježnošću ona doslovno tepa ogromnim bačvama. Vino se kod nas, srećom, više ne promatra kao puka kemija jer se vino ponovo vratilo materi, tim indivudalnim pristupom tretira se kao živo biće.“
U priči Mihalja Mišike Gerštmajera iz Zmajevca, izrečena je divna mantra koju, u različitim varijantama, govore svi Željkovi protagonisti: „Ne treba juriti za novcem, jer prokleti vinari ne mogu imati dobra vina!“ Jednostavna istina primjenjiva na sve sfere života, koja slavi rad i uporno stvaranje. U njoj se krije zdrava kontra vladajućem raspoloženju društva u kojem su pohlepa, pljačka i bogaćenje preko noći, ozakonjeni u bezakonju. „Ima jedna rečenica koja kaže da ‘ako s vinom želiš postati milijunaš, prethodno moraš biti milijarder’. Meni je drago kad vidim kako su u određenoj fazi životnog smiraja uspjeli postići zadovoljstvo i spokoj u vinu. Zato oni i pristupaju vinu kao živom biću s kojim u svojoj intimnoj komunikaciji traže oprost prethodnih grijeha“, zaneseno priča Garmaz. Nevjerojatan je raspon profesija iz kojih su se transformirali proizvođači plemenite kapljice. Ima tu inženjera, stomatologa, arhitekata, liječnika, burzovnih mešetara… „Evo, posljednji je primjer tu u našem susjedstvu u Šidu, jednu veliku vinariju je preuzeo legendarni tenisač Slobodan Boba Živojinović“, kaže Garmaz.
U vremenu brojnih migracija, napuštanja zemlje i odustajanja od mukotrpnog rada koji stvara plodove, u Garmazovoj knjizi niz je divnih primjera da djeca zdušno preuzimaju zanat svojih roditelja. Nalaze nove izazove i sreću. „Da, postoje neka područja u Hrvatsloj gdje je u posljednje vrijeme nastupila potpuna smjena generacija. Pelješac, Međimurje, primjerice… Danas je biti vinar stvar dostojanstva, prestiža, ne znači više samo imati žuljevite ruke i biti neispavan. U Istri, recimo, dobar vinar ima status rock zvijezde. Za mene je i to još jedan pozitivan impuls da nije, kvragu, u ovoj zemlji sve propalo i da nisu sve vrijednosti potpuno izokrenute“, razmišlja Garmaz. Slavonija i Podunavlje u njegovim pričama dišu i kao prostor transregionalnih vinogradarskih zagrljaja. Ima li što ljepše od kupaža (cuvee) u kojima se sljubljuju tankoćutne sorte s obiju strana granice? „Posljednji primjer toga je jedan poznati pjevač i voditelj, velika zvijezda iz Beograda, Miki Perić koji radi prekrasno vino Paraf. On i naš istarski vinski rock-star Bruno Trapan odlučili su zajednički napraviti vino koje će simbolizirati neki novi svijet bez granica, mentalno bez granica, na ovim prostorima. Tako da će kupažirati pola terana Trapanovog i caberneta sauvignona Perićevog. Vidjet ćemo kako će ga nazvati. To će biti kupaža kojom se razbijaju granice. I inače, u tom vinskom svijetu, ne postoje granice. Zato mi je draže svoje vrijeme provoditi s tim ljudima koji donose istinski optimizam i vjeru u bolje sutra. Umjesto svih mržnji i podmetanja kojima smo svakodnevno okruženi“, plijeni optimizmom Garmaz.

Siniša Pavić o Vinskim pričama u Novom listu:

Godinama se svakodnevno, i profesionalno, ali i privatno družim s najrazličitijim ukoričenjima. Ovo je jedno od rijetkih na čijim su stranicama ispisani usponi, padovi, kompromisi, žuljevi, strast i na kraju užitak, napisao je u predgovoru više od četiri stotine stranica debele knjige, novinar Saša Drinić. I pogodio! Knjiga Željka Garmaza »Vinske priče« donosi baš to, jer dobre knjige u kojima se s posvemašnjom predanošću pišu o vinu i vinarima i ne mogu, i ne smiju biti drukčije.
Samo, daleko je Garmazov uradak od klasičnih vinskih priručnika. Nema tu teoretiziranja i puste faktografije, mada o skoro pa svim vinarima iz svih naših regija, o njihovim vinima i filozofiji rada doznajete skoro pa sve. Garmaza je, vidi se iz svake rečenice, prije svega novinar, onaj kojeg je znatiželja potjerala među trsove da se u vino zaljubi kako bi čitateljstvu donio uradak koji će ga i informirati i zabaviti, uradak kojem se uvijek na novo vinoljubac vraća tek da provjeri koja je ono ljudska osobina što krasi njegova omiljenog vinara, bilo da je stara ljubav u pitanju ili neki novi favorit čije će se vino probati kada tada. Uostalom, kako veli sam autor, sve i jest počelo posve slučajno. Onaj koji ni kap alkohola nije pio – a bio je novinar i ratni reporter s Balkana i iz Sijera Leonea – dobio je zadatak pisati o poticajima za vinare i shvatio da sve tražilice ovoga svijeta, sve naše arhive nude malo i ništa podataka o vinarima. Pa je odlučio pisati blog »Vinske priče«, dan za danom, godinu, dvije, skoro tri. Od blogova eto knjige u kojoj je 145 »vinskih priča« o majstorima Slavonije i Podunavlja, bregovite Hrvatske, Istre i Kvarnera, Dalmacije te susjednih zemalja. Ili, evo knjige u kojoj su i Adžić i Buhač, i Krauthaker i Enjingi, i Korak i Bodren, i Trapan i Matošević, i Bibić i Miloš…
A iza svih tih imena stoji priča jer, kako reče majstor od vina Andro Tomić: »Za prodati dobro vino, moraš ga napraviti vrhunski. A za prodati ga iznad 100 kuna, to vino mora imati svoju priču«. Tko to ima fetiš na broj devet, tko je jedini VIP vinar, što je Vinoor najveća baranjska afrodizijačka tajna i djeluje li Kitokret, što to vino ima s CERN-om i tamburicama, koga je to roda ispustila u Istri pa nije postao lord, je li u vinu uvijek 50 posto teatra, mogu li mušule i kotonjata sa slatkim plavcem… Čuda neka, a sve je počelo onomad u podrumu pokojnog Juliusa Stipetića iz Iloka, čiji je polusuhi rajnski rizling Garmazu bio pravo otkrivenje.
Jest, Gaamazu je nakana bila na jednom mjestu prezentirati sve informacije o vinarima, no ispalo je daleko više od toga, ispalo je dobro štivo, knjiga koja stoji tu negdje kraj vas da bi je svako toliko uzeli u ruke pa odlepršali među trsove i čokote, među ljude koji su, kako ljudima i dolikuje, posve različiti i kad ih ista strast tjera naprijed.

104 dana na Croatian Long Distance Trailu – 2200 kilometara od Iloka do Prevlake

Multimedijalno predavanje i promocija knjige Nikole Horvata
“Upoznaj Hrvatsku osobno, Teslin priručnik za hodače”

Narodna knjižnica Ploče
Srijeda, 09.01.2019. u 19:00 h

više o autoru na stranici: https://www.nikolahorvat.com/

Nikola Horvat, prvi je Hrvat koji je prehodao Pacific Crest Trail PCT, u 163 dana je prepješačio 4.300 km svjedočeći ljepotama Kalifornije, Oregona i Washingtona, o svemu tome imali smo prilike čuti početkom 2018. godine kada je prvi put gostovao u našoj Knjižnici.

Nova avantura ovog zaljubljenika u hodanje tzv. thru hike (hodanje bez prekida) od Iloka do Dubrovnika, spojila je sve krajeve Hrvatske u jednu pješačku rutu Croatian Long Distance Trail , tom prilikom Nikola je prošao kroz naš Grad i posjetio našu Knjižnicu.